=) jenny and me =)
 |
Otvori blog |  |
eh ovakooo.... kao 1 dobrodosli na moj blog, nadam se da ce vam se svidjeti.... ima svega od malih pricica, pa do slikica, drustva, zezancije..... uzivajte ;) a kao 2..... hmmm
bas nam je fina slicica
hihih
uvijek i zauvijek :P
ivy & dzeni
my hanumice
lolim puno =)
mi imamo poseban jezik koji niko ne razumije...
hahah jel tako adna :P
---
no camp heheh
hahah svako ima nesto svoje :P
imali smo cak i striptiz u autobusu...
ahmet budalasti ko ce drugo :P
djevojke javite se uvijek je spreman za zensko...
hahah ako ikako moze 10 bi odjednom :P
baska ona baska ja
a sto do stola
ona s njim a ja sam sam
ranjen do bola....
ona ko eto julija 
nidje veze hehehe
ubit ce me romeo rahmetli :)
kad si gladan sve i svugdje mozes da jedes.... hwhwhw
--
ima ovog i u spaniji... ali ipak je bio glavna faca ;)
;)
adis budalasti, extra jaran... jede rio mare u busu :)
u busu (exkurzija)
derneci svaku noc, po sobama, discu ili na plazi... heheh
spanija 2006
eh ovo vam je jedan dio mo razreda... izlet u Gradačcu
heh, kad se sjetim... nezaboravno
iako je bio direktor s nama :P
bilo je super
hihih
opet ema :p i emina....
nerazdvojan trio kad se sastanemo :)
dolaze u sarajevo ovih dana
sto znaci: SLIJEDE NEZABORAVNI PROVODI
hehe...
par ljudi iz njemacke...
uvijek raspolozeni za party i zabavu...
ludi skoroz... i nedostaju mi :)))
moja najbliza rodica sa kojom najbolje provedem vrijeme :P
zivi u njemackoj, upravo maturirala...
dusa moja... hehe
napokon da stavim
i koju svoju slicicu :P
...
... no comment :)
yeah :P
definitivno jedan od
najboljih likova koje
sam ikad vidjela!!!!
nice :)
joj vise ne znam sta da pisem
pored svake slike...
...
...
i ovo :P
...
...
uhhh...
...
pa stvarno...
:)
sram ih bilo :)
heh
^^
:P
:)
...
...
...
a dok ovo
stigne u Bosnu....
Lion Head Buckle
Hip Hop Pendants
dok ovo dodje u Bosnu.....
ccc
IcedOut One Letter Dog Tags
pimp "belt buckle"
Osjecam se slomljeno ..cudno ... misli su mi momentalno ubijene, nemam volje. Pitam se ..curo pa gdje Ti je ponos ? Pitam se : Zar Ti je sudjeno zivjeti citav zivot od uspomena ? .... nema odgovora ... Postoji momentalno samo bol i najmanje sto mogu uraditi jeste tu bol s nekim podijeliti .
Zivim od tvoje milosti,u kalendaru dan po dan,jedan za drugim,svaki precrtan,i opet molicu za jedan osmeh od tebe.Stavi mi povez preko ociju,zavrti me u krug,znacu da je ljubav slepa,po ko zna koji put,i opet disacu sa pola duse zbog tebe.Krila andjela za moje srce prirasla,samo da si tu da vidis,suze pred kojima se stidis.Krila andjela za moje srce prirasla samo ti neces nikada.
Podivljali valovi, zapljuskuju moje snove,narusavaju moj nespokoj,moje nedosanjane snove,sve ono beskrajno svijetlo s druge strane ove mracne stvarnosti. Sprema se oluja u mojoj dusi. Ona budi moje snene oci,spusta se do dubina i pokrece u meni hladne vjetrove,spoznaju o mom tuznom zivotu. Zasto me ne ostavi da barem u snovima osjetim tu ljepotu,tu radost i beskrajnu toplinu?Zasto mi ne dopusta ono malo srece za kojom toliko vapi moje ranjeno srce? Zasto u meni stvara osjecaj samoce,osjecaj praznine i prolaznosti? I da li postoji nada da se razidju ovi gusti oblaci i da osvane ljepse sutra? Zar nitko ne cuje moj vapaj i ne vidi ove oblake nosene kisom koje natapaju te oci pune nade.I da li ce ikada netko izmamiti osmjeh na to napaceno lice? I samo jos onaj maleni dio mene moze smoci toliko snage da se izdigne sa dna, ispusti posljednji krik,rastjera ovu golemu tugu,probudi se iz tame i pobjedi sutra.
Posadio jedan covjek ruzu. Zalio ju je vodom i prije nego je procvala odluci je poblize ispitati.
Vidjeo je pupoljak koji uskoro treba procvjetati, ali vidje i da je pupoljak sav okruzen bodljama.
Pomisli: “Kako jedan tako divan cvijet moze doci iz biljke prekrivene tolikim bodljama?”
Tuga ga savlada te zaboravi i dalje zaljevati cvijece.I malo prije nego ce procvasti… ruza uginu.
Tako je i s vecinom ljudi. Svaka dusa ima svoju ruzu. Najljepsi Bozanski kvaliteti usadjeni u nas rodjenjem rastu usred bodlji nasih losih djela i potupaka. Vecina nas gleda sebe i vidi samo bodlje, mahane. Ocajavamo, smatramo da nista dobro ne moze od nas doci. Zaboravljamo “zaljevati” ono dobro u nama, i to dobro, na kraju, ugine. Skoro nikada ne uvidimo mogucnosti koje imamo.Neki ljudi ne vide ruzu u sebi, neko im treba pokazati.Jedan od najvecih darova koje osoba ima jeste ne zadrzati se na bodljima drugih vec pronaci ruzu u njima. Ovo je jedna od osobina ljubavi.
Zar je covjek kriv ako trazi ono malo srece za sebe?
Zar svako bice nema pravo na ono malo svog prostora,na svoju slobodu.Pa zar bi cijeli svoj zivot trebali prozivljavati kroz druge,da bi oni bili s nama, uz nas.Ako cijeli zivot moram zivjeti za druge; Zasto onda zivim?Jer kad mene vise ne bude nista vise nije bitno…svijet nece propasti – zivot se nastavlja.Rodjenjem nam je dat zivot,a na nama je da li cemo «ZIVJETI».Kad kazem zivjeti ne mislim ostati na ovom planetu, vec uistinu osjetiti bit svog postojanja.To znaci da cemo uciniti sebe sretnim i dati svom «JA» neki smisao.Zato vec danas ucinite nesto nesto dobro za sebe,darujte si komadic «NEBA».Nebo je simbol savrsenstva za kojim ljudi ceznu da ga dotaknu,a posto je ono nedokucivo bice ga nikada ni ne dosegne. Znaci,savrsenstvo ne postoji.
Kako zaboraviti proslost i kako zatvoriti vrata zaborava? Svi mi lutamo u tami nekog davnog neizbrisivog sjecanja i narusavamo svu lijepotu ove svarne sadasnjosti. Da nam je barem kljuc zivota, da zauvijek spustimo zastor na ovoj pozornici i zauvijek za sobom zakljucamo vrata te ljudske komedije.Pa zar ne vidimo da smo samo glumci u nekom krivom filmu.Lutamo u magli ne vidjevsi svijetlo na putu ka vjecnom SADA. Zaborav ne postoji,ali treba iscjeliti ranu,izbrisati oziljak davnog vremena.
Ma koliko nas kilometara djelilo i koliko nas rijeka i mostova razdvajalo,u mislima, srcu i umu,vec sad u ovom trenu tu smo jedno pored drugog.U oku uma nema granica izmedju prostora i vremena i svaki djelic sekunde ispunjava tvoj topao dah i moje misli ispunjene su tvojim vjecnim likom,a do mojih usiju dopire tvoj tihi sapat sjete.Zato u svakom trenu njeguj nas odnos s puno ljubavi,jer osjetit ces kako ne postoje spone koje nas razdvajaju nego smo tanke niti beskonacnosti koje nas spajaju.
Koliko covjek treba prozivjeti zivota da bi pronasao pravu ljubav? Koliko je potrebno trazenja i patnje,a samo tren da je uzme netko treci? Da li postoji pravo mjesto i pravo vrijeme,ili jednostavno postoji sama pobjeda u prostoru i vremenu.Pobjeda nad samim sobom.Lutamo kroz tamu trazeci izlaz,stvarajuci iluziju o svjetlosti.Svjetlosti koja bi postala dio nas,dio ostvarenja nasih snova...sreca.Sto je to sreca? Za neke bogatstvo,a za druge bogatstvo duha.Nesto sto zauvijek ostaje u nama,ono neprolazno koje nas vodi ka savrsenstvu.I bas kad pronadjemo nesto sto nam predstavlja srecu, zelimo vise i trazenja se nastavljaju,a covjek na kraju shvati da je to NESTO uvijek bilo tu pored njega nadohvat ruke.
Neki covjek stajase u predvorju ispred vladareve odaje i cekase da ga primi kralj. Nastojeci da prekrati vrijeme cekanja, on je pogledom prelazio preko likova drugih ljudi koji su se nalazili u blizini, najednom je osjetio, kao da mu je neko dosapnuo, da je lijepi mladic koji stajase nedaleko od njega, takodje cekajuci susret sa kraljem, u stvari andjeo smrti Azrail u ljudskom liku. Covjek osjeti uzbudjenje i strah. Nesto mu, u dubini srca, govorase da je Azrail dosao tu, u Jerusalem, zbog njega kako bi mu uzeo dusu. Iako je, vjerujemo, bio vjernik, ipak mu se nije jos umiralo ... da mu je bilo ostati jos malo na dunjaluku. Jos se vise prepadnu kada, bacivsi pogled prema Azrailu, uvidje kako i andjeo gleda u njega sa jasnim izrazom cudjenja na licu. Sada je bio potpuno uvjeren da je Azrail dosao do njega ... ali kako mu pobjeci? Razmisljajuci o tome cu glas koji ga pozivase da udje kod kralja,i on, jos uvijek u takvom stanju, udje.Razgovarajuci sa njim o stvarima zbog kojih je sastanak bio ugovoren, mudri kralj,osjeti da je njegov sagovornik u grcu od straha i brige. Upita ga o tome i covjek mu otvori dusu, objasni mu za Azraila i njegovu ubijedjenost da je andjeo dosao radi njega."Mozes li me,kralju, prebaciti do Indije",na kraju smognu snage da upita kralja,"ne bih li tako izmakao Azrailu"? "Zar te strah da umres, pa zar ne znas da volji dragog Boga ni ti, ni ja ne mozemo izmaci"!? "Znam, kralju, ali bih ipak da me prebacis do Indije".Kralj, osjeti da je volja dragog Boga da covjek ipak bude prebacen iz Jerusalema cak u Indiju, i odluci ispuniti mu zelju. Naredi vjetru da ga odnese odmah u Indiju i,covjeka vjetar prebaci u Indiju.Ostavsi sam u odaji,kralj je jos razmisljao o ovome nesvakidasnjem dogadjaju, kada mu udje mladic u kome prepozna plemenitog andjela Azraila. Razgovarao je sa Azrailom o onome zbog cega je on njemu i dosao, ali je za svo vrijeme razgovora mogao primijetiti kako se andjeo zbog necega cudi. Na kraju ga upita o tome i dobi sljedeci odgovor:"Ma, jednu stvar ne mogu nikako sebi da objasnim. Malocas, dok cekah da udjem kod tebe, u predvorju vidjeh jednog covjeka, a meni je naredjeno da mu sutra uzmem dusu u Indiji, pa se cudim kako on moze za tako kratko vrijeme stici odavde cak do Indije"!?
"Smrt od koje bjezite zaista ce vas stici. Zatim cete Onome koji poznaje i nevidljivi i vidljivi svijet vraceni biti i On ce vas o onome sto ste radili obavijestiti."
U davna vremena zivjela je prelijepa kcerka jednog velikog vladara. Doslo je vrijeme za njenu udaju, ali djevojci se niko nije svidio, niti sinovi kraljeva, niti vezira, niti bogatih trgovaca. Djevojka je svakoga odbijala. U ovoj zemlji zivio je jedan zgodan, ali siromasan mladic koji je zaprosio djevojku. Naravno, i njega je odbila. Ovaj mladic ode u drugu zemlju da radi, te postane bogat. U svoju zemlju se vratio nakon mnogo godina. Kada se vratio, pozelio je vidjeti djevojku koja ga je odbila. Raspitao se i saznao gdje zivi, pa je otisao do njene kuce. Tada se otvorise vrata, te izadje jedan ruzan covjek...
Kada je covjek otisao, mladic pokuca na vrata. Otvorila mu ih je nekadasnja, prelijepa djevojka. Mladic je htio saznati zasto se udala za tako ruznog covjeka.Djevojka ga odvede u prelijep ruzicnjak iza kuce i rece: "Saznat ces odgovor. Sada ces naci najljepsu ruzu u ovoj basci i donijeti mi je. Ali pod jednim uvjetom: dok budes isao naprijed, ne smijes se vracati - nazad". Mladic krene. Tamam kad bi pomislio da je vidio najljepsu ruzu, ugledao bi drugu. Pruzio bi ruku prema njoj, ugledao bi Ijepsu. Tamam da ubere tu, ugledao bi - drugu. Tako dode do kraja basce, a natrag nije smio! A na kraju bijase uvehla i ruzna ruza. Bez nade, ubere tu ruzu i donese je djevojci. Kada mu je u ruci vidjela ovu ruzu, djevojka rece: "Sada si shvatio zasto sam izabrala ovog covjeka".
Samo na jedno mislim, ...., a to si ti. I molim se samo za jedno, dragi , za Tebe; da ja i Ti, drzeci se za ruke, kao sto radimo u srcima, lutamo poput djece sumama i poljima i zaboravimo sve ove godine tuge i briga, i da svako od nas ponovo bude dijete. Silno bih voljela da bude tako, i kad se osvrnem oko sebe i shvatim da sam sasvim sama, uzdisem za tobom; ali to su mali i uzaludni izdasi koji te nece dovesti meni.Trebas mi sve vise, a svijet je sve veci i sve je manje dragih mi osoba. Svakim danom, koliko si daleko od mene, sve vise mi nedostaje moje najvece srce, a moje sopstveno luta okolo i zove Tebe. Oprosti mi, dragi, na svakoj mojoj rijeci – srce mi je ispunjeno tobom, ni jedan drugi nije u mojim mislima. Pa ipak kad pozelim da ti kazem nesto sto nije za svacije usi, rijeci me izdaju. Kad bi bio ovdje, da si samo ovdje! Ne bismo morali uopste da govorimo, nase oci bi saputale umjesto nas, tvoja ruka bi bila u mojoj i ne bismo trazili prave rijeci. Pokusavam da te priblizim sebi sto vise, tjeram nedelje da produ sve dok zaista ne produ i zamisljam da si dosao. Zamisljam sebe na zelenoj stazi kako te cekam, a srce mi tako zalupa da se dosta namucim da ga smirim i pokusam da budem strpljiva, dok moj dragi ne dodje. Postacu sve vise nestrpljiva dok taj dugo iscekivani dan ne dodje. Dotad sam tugovala za tobom. Sada pocinjem da ti se nadam. Silno sam razmisljala o onome sta ti volis, o necemu sto bih ti mogla poslati. Na kraju sam se dosjetila svojih malih ljubicica koje su me preklinjale da ih pustim i evo ih. One su male, i svojim mirisom ce ti pricati o toplom srcu koja te ceka i o necemu vjernom koje « nikad ne drijema niti spava ». Drzi ih ispod kreveta, i zbog njih ces sanjati plavo nebo,dom i ........
Razum: Nema to smisla, sta ti je!
Srce: Ma sta ti o tome razumijes? Suti, imas valjda drugog posla!
Razum: Nemoj tako, molim te! Pa zasto da ONA pati, jer se ti neces da opametis! Vec si staro, ne pristoji ti vise tako ludo kucati!
Srce: Sta to tebe briga! Pa cim ja malo brze zakucam, ONA se sva razvedri, raznjezi...
Razum: Ha...! To je samo na pocetku tako... a onda, cim postane svjesna da je to sve besmisleno, uzasno pati - pa znas i sam, da JOJ se tada stezes... a to JU boli, molim te, prestani vec jednom s time!
Srce: Necu! Pa sta ti je! Ja bas volim kada se ONA oraspolozi, kada unutar NJE sve titra necujnim, slatkim zvucima... Pojma nemas kako su JOJ mili ti osjecaji!
Razum: Jesi li, bolan, lud? Ne budi tako sebican! Pa rekoh vec jednom, da se ONA svaki put samo toliko dugo raduje dok ne postane svjesna da nema nade, dok se ja ne pojavim da...
Srce: Pa vidi ti njega! Ja da prestanem veselo kucati, mada JOJ ugadjam tim lijepim osjecajima sto ih u NJOJ budim - a ti, bolan, ako si tako pametan, sam uvidi da nisam ja, vec da si ti uzrok njezinih patnji i bolova. Da JOJ se ne pojavljujes ne bi ONA toliko patila... bezbrizno bi se mogla podati tim lijepim osjecajima koje u NJOJ budim...
Razum: Ja uzrok? Ja kriv?! Pa jesi li normalan?! To je moj zadatak, da...
Srce: A, zadatak?! Eh, imam i ja zadatak... moj je zadatak da kucam, da JE razveselim svojim ritmom...
I tako su jedan drugog krivili, te ni jedan nije htio popustiti - tako da nije ni cudo sto ONA toliko pati, ziveci u prokletoj ovisnosti nepomirljivih svadjalica, dusevno pocijepana izmedju vlastitog srca i razuma...
Zbog trenutka svakog poklonjenog. Zbog suze svake obrisane. Zbog blizine tvoje kada najvise trebala sam te. Zbog mira dugo trazenoga koji u mene unio si. Zbog toga sto volis me bas ovakvu kakva jesam. Zbog toga sto ljubav vidis i tamo gdje je nema. Zbog zagrljaja zastitnickog sto tako hrabri me i snazi. Zbog toga sto u meni budis ono ljudsko plemenito Zbog toga sto prijatelj si mi u dobru i zlu najveci. Zbog toga sto volis me onako kako me nitko nikada volio nije. Zbog sitnih paznja kojima tako skromno a tako plemenito obasipas me. Zbog svega onoga drugog divnog sto svaki put iznova pruzas mi A sto gotovo u zaborav potisnula sam Ali sto negdje u meni trag duboki ipak ostavilo je ... Hvala Ti.
Zensko srce se ne mijenja tijekom vremena, niti se preobrazava s godisnjim dobima; zensko srce dugo krvolipti, ali ne umire; zensko srce je nalik na stepu koju covjek uzima kao prostor za svoje ratovanje i klanje – po njoj cupa drvece i spaljuje travu, stijenje joj boji krvlju, zemlju ispunjava kostima i lubanjama, ali ona ostaje mirna i spokojna, ostaje sigurna, proljece u njoj ostaje proljece, a jesen je i dalje jesen, sve do kraja vremena.
Dakle, sudbina je donijela odluku sto da cinimo? Reci sto da radimo? Kako cemo se rastati i kada cemo se sresti? Mozemo li svoju ljubav smatrati gostom iz tudjine koga nam vecer dovede, a jutro odvede? Mozemo li ove osjecaje smatrati snom koji nam je blago snivanje donijelo, a java skrila? Mozemo li ovaj tjedan smatrati opijenoscu koja se brzo zavrsila otreznjenjem i budnoscu? Podigni glavu da ti oci vidim ljubavi! Otvori usne da ti glas cujem. Progovori i kazi mi nesto. Hoces li me pamtiti i kad oluja potopi moju ladju? Hoces li cuti leprsanje krila u nocnome miru? Hoces li cuti kako se moje disanje talasa oko tvoga lica i vrata? Hoces li osluskivati moje uzdahe sto mi se bolno otimaju, priguseni jecajima? Hoces li vidjeti moju himeru kako te pohodi s nocnim himerama, a iscezava s jutarnjim izmaglicama? reci mi, ljubavi. Kazi sto cu za te predstavljati posto si ti meni bio svjetlost za oci, pjesma za usi i krila mojoj dusi. Kakav ces biti?
"Velicina covjeka je u njegovoj odluci da bude jaci od svoje sudbine"
Kako sabrati misli u kosmaru osjecaja ? Gdje smjestiti bol a gdje radost ? U nekom drugom trazi oslonac sijeni… zbog cega ? Zar sijena nije samo odraz u svijetlu ? ... mozda ... ali i taj odraz mijenja svoj lik ….U drugome trazi sebe ….podrsku, ljubav, radost,smijeh….ono sto nam ponestane u trenucima slabosti….preodredjeni nemir koji trazi svijetlo u hodnicima tame….svijetlo koje nam upotpunjuje sijenu. U zivotu kao i u predvecerju gubi lik u potrebi za opstanak sebe u razumu rastrkanih misli. Treba njoj cvijet iz puteva njezinog lutanja. Koji cvijet rukom ubrati ?….a da ne upita srce….dali ce bas njegov sjaj ….sijeni nijansu boje donjeti …. ?
Ko si ti ? Nisi moj Andjeo cuvar…nikada me ne dodjes upozoriti, vidis moje boli i to je cudna stvar i gledas me dok patim .. uz mene hodas citav moj zivot a ja ne bih znala ni kako te nazvati…ko si, dakle da li te Bog salje ? Smijesis mi se a ne djelis sa mnom moju radost, zalis me a ne tjesis…Ko si zapravo ti izmoreno, blijedo lice? Ko si, tamni liku obucen u crno? Sta zelis od mene, tuzna ptico selice? Jesi li ti neki uzaludni san? Jesi li odraz moje duse kao da se vidim u ogledalu…Ko si zapravo ti? Nisam ni Bog ni Djavo. Gde god budes, ja cu biti tu do zadnjeg od tvojih dana uvijek cu sjediti na nekom kamenu kraj kojeg ces proci. Nebo mi je povjerilo tvoje srce i kada te obuzme bol slobodno dodji meni na tvome putu cu te pratiti al ti nikad ruku necu moci taknuti prijatelju… ja se zovem Samoca .
Putuje sjenka da nadje mjesto za sebe. Zalud. Nema distance. Jedan podij za sve zivote, maska za svako lice kostim skrojen za svaku igru. Kada se pogase svjetla, zavjese spuste, horovi ucute i zaspu saptaci, ostaces mali sanjar usamljen, stvarni ti kojeg centrifuga uvijek vraca nazad, na podij, nazad iz ceznje da nadje svoje, samo svoje mjesto negdje, bilo gdje, pored zivota.
Ako od mene odvratis lice, moje ce srce zarobiti tuga. Ako pokrijes usi da ne bi cuo moje rijeci, plakati cu tiho u samoci. Ako me odgurnes i zaobides, ako me prokunes i odbacis, ipak cu ti pruziti ruku kad god pozelis. Cak i ako sasvim zaboravis na mene, ako sve tvoje misli budu strane i daleke, moja ljubav umrijeti nece ... No ipak, pazi! Iako je trajnija i cvrsca od zemlje i neba njoj je potrebna hrana: Tvoja sloboda. Nju moras njegovati, o njoj se brinuti. Ne zrtvuj nikada svoje slobode. Cak ni u ime ljubavi. Jer ako bi to ucinio, ne znam hocu li tugovati, ne znam hocu li plakati, ali znam da bi moja ljubav mogla umrijeti …
Eto: vjetar s mora vraca nam natrag odbjegle ptice sumom krila sto uci nas prolaznosti. Ali sta marim ja da su noci moje i dani izbrojeni. Neka trava spasi moju njeznost. Pijesak nek me nauci voljeti.Ne mogu u zlu da zivim, a za dobrotu ismijat ce me. Gdje je taj za kog vrijedi kleknuti na cestu i dotaci usnama prah s njegove obuce? Taj koji ce kao livada svakog proljeca cvjetati u meni.Neka dodje jedno proljece sto ce nas nauciti biti radost jedni drugima, i ostati lijepi. Jer vjecnoj mijeni usprkos, ja znam da moram naci prije nego napustim ovu zemlju i ovo nebo cvijet koji ce zadrzati bezazlenost i ljubav koja nece prestati.
Ljubav ne znaci prepustiti svakoga njegovim htijenjima ili potvrdjivati ta njegova htijenja.To nije ljubav,vec licemjerstvo i dvolicnost.Mnogo sto mrzim,ali nista kao takva covjeka!
Pazi se licemjera .''Ako se s njim druzis,iritirace te,ako ga izbjegavas psovace te,ako ti nesto da smatrace da si mu duzan,ako ti njemu nesto das bice ti nezahvalan,ako mu povjeris tajnu odace je, ako on tebi povjeri tajnu optuzivace te da je nisi cuvao,ako se obogati postaje nezasit,bezobziran i grub.Ako je veseo i raspolozen postaje drzak i neumjeren,ako je tuzan postaje razocaran,ako se smije,njegov smijeh je preglasan,ako place narice i jadikuje.Ogovara i kleveta.Ako ga usrecis pretjerano te hvali i pripisuje ti vrline koje nemas,cim se naljuti na tebe sve njegove pohvale prestaju i pripisuje ti mahane koje nemas" eto,takav ti je licemjer.
Da li je istina ono sto pise u Kalevali:"Ruka sto daje, uvijek je iznad ruke koja prima? "Da li je istina ono sto govore u Basri: "Ljubav je kao sjenka. Ako trcis za njom, nikad je neces stici. Ako joj okrenes ledja pratice te".Neko je negde rekao i hvala mu: "Da bi se istinski voljelo, treba odrasti do djeteta".Nasmij se zato ako ti kazu da si mali covjek. Nema male srece i male bolesti.Nema male kradje i male smrti.Nema malog rata niti malog postenja.Nema maloga prijatelja i male tajne.
Nema maloga covjeka i male ljubavi
Ja sam covjek-bijedno bice.Gusim se u svojim strahovima ne prepoznajem vise svoj odraz u ogledalu.Zaboravljam gdje sam pocela. Zidovi moje sobe ne nude mi vise svoje tople ruke. Svjetla grada s prozora pruzaju mi jedino utociste ...onu izgubljenu iskru nade koja ce me buditi jutrom. Promatram ih ocima djeteta koje trazi svoju izgubljenu majku ...i slusam plac davno izgubljenog djeteta u sebi...ono moli da ga podignem i vratim na povrsinu ...gdje je bilo sretno,gdje je znalo putove koji vode u poznatom smjeru. Dijete se izgubilo...ostavilo mi svoju nevinost. Otvorilo vrata najboljem prijatelju Samoci. Bilo je to davno.. jos uvijek putujem...Trazeci zaboravljeni dio nedovrsene puzle. Zastanem ponekad pred zjenicom necijeg oka-zagledam se u nadi ocekujuci svoj odraz...crno je,bezivotno...opet spustam pogled. Nastavljam putovanje...nazirem svjetlost...da li je...da li sam...poznata samoca? Pozdravlja me u Njezinim ocima ...umorna sam...put je bio dug ....mozda se zadrzim...toplo mi je... demoni su sve tisi ostavljajuci me samu u fantomskom svjetlu ...da pronadjem svoje lice.
Lagano umire onaj koji ne putuje, onaj koji ne cita, onaj koji ne slusa muziku, onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi. Lagano umire onaj koji unistava vlastitu ljubav, onaj koji ne prihvaca pomoc. Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navika, postavljajuci si svaki dan ista ogranicenja,onaj koji ne mijenja rutinu, onaj koji se ne usudjuje odjenuti u novu boju,onaj koji ne prica sa ljudima koje ne poznaje. Lagano umire onaj koji bjezi od strasti i njenog vrela emocija;onih koje daju sjaj u ocima i napustenim srcima. Lagano umire onaj koji ne mijenja svoj zivot kada nije zadovoljan svojim poslom ili svojom ljubavi, onaj koji se ne zeli odreci svoje sigurnosti radi nesigurnosti, i koji ne ide za svojim snovima; onaj koji si nece dozvoliti, niti jednom u svom zivotu, da pobjegne od smislenih savjeta... Zivi danas, ucini danas, riskiraj danas! Ne dozvoli lagano umiranje! Ne zaboravi biti sretan!
Ljubav ne pozna prepreke. Kod onog kog voli nije joj bitan ni stas, ni status, ni godine, ni zdravlje. Ljubav je ljubav, jer voli bez strategije, bez straha, bez razloga. Oni koji se vole kadri su hodati po valovima dok gledaju jedno u drugo. Problem je kad jedno od njih, ili oboje, pocnu gledati u valove. Tad iz straha u sto su se upustili, strah ih je ljubavi. Strah ih je, ne jer su posumnjali u moc ljubavi - dapace svjesni njene moci od nje bjeze, da njome poneseni opet ne bi prohodali valovima. Paradoksalno, ali istinito: covjeka je strah kad vidi da je moguce ono sto mu zvuci nemoguce. I radije ce se odluciti za besadrzajan zivot nego za sadrzajan, samo da ne bi bio svjedokom nemoguceg. Covjek je takav - o ljubavi voli do u beskraj sanjariti, za njom plakati, pridavati joj najuzvisenije oznake, pjevati: vjeruj u ljubav… Presretni smo kad ona dode, dajemo se od nje nositi dok nas ona, htjeli mi to ili ne, ionako nosi. Ali kad od nas zatrazi da joj vjerujemo, kako bi nas i dalje mogla nositi – onda se ziheraski povlacimo. I hvatamo u vlastitu zamku: ne mozes zanijekati da ti je ona sve, a nemas snage na nju pristati dajuci joj sve. Uzalud pokusavas govoriti sebi i onom kog volis da ga vise ne volis, uzalud se «urazumljujes», sve je uzalud… Ljubav te prokazuje, i nalazi gdje god se sakrio. Tad se suocavas s najdubljim paradoksom svemira: samo smrt tvoja ili njegova smirit ce ljubav. Ili, ako si bezdusniji – naprosto zaboravi sve. Ne misli na to. Posluzi se davno poznatim lijekom: daleko od ociju, daleko od srca.
Moje je da zaboravim, prebolim, ne mislim. Zasto neki ciljevi bivaju zamrseniji od putova kojima koracamo do tih ciljeva? Ovo je glas koji drhti i cezne za ljubavlju i zbog ljubavi.Premalo je vremena u zivotu da bismo svaki pogled nazivali treptajem, svaki glas pjevom, a svaku ljubav neuspjelom.Zeljela bih shvatiti gdje raste moj cvijet, gdje svice moje jutro,gdje pjeva ptica za mene,tko zrtvuje jutro za budjenje pored mene … Hmm ... Sve u svemu ...Nikada ne prestanimo biti zahvalni za zivot. Ne disimo ne misleci da je to posljednje. Jer,ima jos jedno mjesto na ovome svijetu,mjesto koje toliko puta posjecujemo,toliko puta samo prolazimo njime- a to su snovi.Nada i san - to mi ispunjava jutra, gasi svijecu dana, prebiva i raste u meni.
Tisina mi razdire mozak,al ipak se savrseno razumijemo. I zato je nikome ne dam. Nedam ni ovu skoljku, koju samo ponekad, pazljivo i njezno otvorim dok u njoj bljesti biser - biser u kome se prelamaju sve moje uspomene,tajne i sjecanja. Svo moje blago,moja snaga i moja nada. Moja slutnja i moja tajna,koju cu nesebicno podijeliti sa svima cije su misli zauvijek usnule u tom biseru - onog prokletog dana kada smo se zauvijek rastali i otisli nekim svojim cudnim, stranim i na silu ucrtanim putevima. Srest cemo se jednom - u svijetu tajni, mi nismo sami... I onda, sretna zbog tih susreta i nesretna zbog slutnje budjenja i jave,bezuspjesno pokusavam na brzinu reci sve ono,nekada zaboravljeno,nedoreceno i propusteno i sve ono sto se, natalozilo na dnu duse, svih ovih prokletih, prevarenih i izgubljenih godina. Zaboravim se tako ponekad, pa bih najradije rijecima... Bez odjeka. Potom praznina. Vidim, nema tu nicega vrijednog, nekog drugog, glupog i slijedeceg pokusaja. Pa opet,cim se docepam snova ja odlutam tamo. Zatvorim oci i lebdim .
Mnogo puta u zivotu zapitali smo se mozemo li istini vjerovati, mozemo li istinski razumjeti njezine razmjere, mozemo li prodrijeti u njenu srz. Cesto smo bili sputavani raznim predrasudama, tudjim razmisljanjima i nepotrebnom "istinom". Jos od djetinjstva nudile su nam se razlicite istine: o princezama, kraljevicima, zlocestim vjesticama. Vec tada stvorili smo predrasude. Princeze su uvijek bile dobre i lijepe, kraljevici hrabri i velikog srca, a vjestice zle i ohole. No zivot nas je poucio drugacijoj istini. Princeze se pretvaraju u vjestice, kao i kraljevici, njihova velika srca katkad se smanje do gotovo nevidljivih razmjera. A vjestice… Katkad nas mogu iznenaditi ako nam dopuste da pogledamo ispod povrsine. I mi sami, obicni smrtnici, ne uspijevamo u mnogo situacija pronaci istinu. Ali, ona je uvijek prisutna, njezin trag je neizbrisiv, ona je neunistiva. Koliko god joj mi branili, ona ce uspjeti unistiti i najcvrsce okove. Mozda nece biti onakva kakvoj smo se nadali, mozda ce nas i razocarati, ali duboko u srcu bit cemo sretni. Tom srecom, spoznavanjem Istine, ispunit ce nas njezin najveci prijatelj Vrijeme. Istina od nas trazi veliki danak, trazi nase srce, um i poniznost. Ako uspijemo predati joj poniznost, ona ce se sama pobrinuti za ostalo. Zasjenit ce nasa srca i um svojom velicinom i mi cemo joj se u potpunosti predati jer ona je samo jedna, Velicanstvena! Nikad necemo steci otpornost na Istinu. Svakim svojim dolaskom trazit ce dio nas. Nikad joj necemo moci okrenuti ledja. Nikad necemo pronalazenje Istine dovesti do virtuoznosti. Ali ono sto mozemo i zelimo, jest prodrijeti u svaki djelic njezine duse i primiti je kako Ona to i zasluzuje, ponizno.
Jednog dana jedan covjek je setao plazom. U daljini je ugledao neku siluetu. Kada se priblizio, shvatio je da je ta silueta djecak, koji je nesto uzimao i ba¬cao u okean. Kada se priblizio djecaku, upitao je: "Sta to radis?" Mladic je odgovorio: -"Bacam zvijezde u okean. Sunce je visoko, a nailazi plima i oseka. Ako ih ne bacim, umrijet ce." "Sine" - rece covjek - "Zar ne shvacas da su ovdje kilometri i kilometri plaze i na stotine morskih zvijezda. Neces moci nista promijeniti!" Nakon sto je pazljivo saslusao, djecak se sagne, uzme jos jednu zvijezdu i baci je u valove. Tada rece, smijeseci se: "Ovoj zvijezdi sam upravo promijenio zivot!"
Da li ste nekada bile silovane? Zrtve nasilja u porodici? Opljackane kao ja nedavno?Onda znate kako je biti zrtva; kad ste uplasene, uhvacene u zamku, nage, zlostavljane, ljute, osvetoljubive... ali, ipak, potpuno bespomocne. I vjerovatno ste rijesile da vise nikada ne budete zrtva, u sebi nabrajale stvari koje cete ili necete raditi ubuduce, da vam se vise ne desi takav incident, da se vise nikada ne osjecate tako. I to jeste vazno, neophodno, cak instinktivno. Ali postoje druge situacije koje nas cine zrtvama, u kojima dozivljavamo istu kombinaciju osjecanja; situacije koje same biramo, a naizgled nam prijaju. Svaki put kada ostajemo sa partnerom/kom koji/a nas vara ili neprestano zlostavlja na neki nacin, a onda se izvinjava zbog bola koji nam nanosi, biramo da budemo zrtve.
Svaki put kada dozvolimo pretpostavljenima na poslu da se odnose prema nama sa nepostovanjem i kada se ne opiremo plaseci se da cemo ostati bez posla – koji nas vjerovatno ne potvrdjuje niti vrednuje – biramo da budemo zrtve. Ali najpodmuklija situacija u kojoj biramo da budemo zrtve jeste kada odbijamo da tragamo za sopstvenim snovima, iskoriccavamo potencijal i razvijamo talenat zato sto je “sistem protiv nas”, ili “nas ne vole”, ili “nemamo niciju podrsku”, ili “su nam roditelji siromasni” ili zato sto smo imale tezak zivot.
Vjerujem da je svrha ovih izazova, nedostataka i drugih losih iskustava – da nas uce ili iskusavaju za nase dobro. To vjerovanje pomaze mi da vidim sebe kao nekoga ko uci iz svih tih iskustava, bez obzira da li ucim dragocjenu lekciju ili potvrdjujem razumijevanje nekog principa. U svakom slucaju, sazrijevam, i zato sam spremna za nove lekcije koje ce me pribliziti ostvarenju najviseg zivotnog cilja.
Na primjer, dugo sam radila na strahu od smrti. Nedavno sam pocela da vjerujem da sam pobijedila strah. Vjerujem da je iskustvo sa pljackom, djelimicno, bila prilika da to sebi dokazem kako se vise ne bih borila s tim. Suocavanje sa tom brigom cini me slobodnijom, laksom, srecnijom i pomaze mi da drugacije vrednujem zivot i jos vise uzivam u njemu.
Ako ne tretiramo takve situacije kao mogucnosti za sazrijevanje, onda smo zrtve. Radi se o jednostavnom izboru izmedju moci i bespomocnosti, oslobodjenja i ropstva. Sta cete odluciti? “Izaberi danas kome ces sluziti...ali, sto se tice mene i moje kuce, mi cemo služiti Gospodu.” (Dzosua, 24:15, sto, metaforicki interpretirano, znaci: sada moras da odlucis kakvo razumijevanje sebe ce upravljati tvojim mislima i postupcima... ali cijelom mojom svijescu, nacinom razmisljanja i posmatranja stvari, upravljace svijest o mom najvecem potencijalu.)
Da li ste nekada bile silovane? Zrtve nasilja u porodici? Opljackane kao ja nedavno?Onda znate kako je biti zrtva; kad ste uplasene, uhvacene u zamku, nage, zlostavljane, ljute, osvetoljubive... ali, ipak, potpuno bespomocne. I vjerovatno ste rijesile da vise nikada ne budete zrtva, u sebi nabrajale stvari koje cete ili necete raditi ubuduce, da vam se vise ne desi takav incident, da se vise nikada ne osjecate tako. I to jeste vazno, neophodno, cak instinktivno. Ali postoje druge situacije koje nas cine zrtvama, u kojima dozivljavamo istu kombinaciju osjecanja; situacije koje same biramo, a naizgled nam prijaju. Svaki put kada ostajemo sa partnerom/kom koji/a nas vara ili neprestano zlostavlja na neki nacin, a onda se izvinjava zbog bola koji nam nanosi, biramo da budemo zrtve.
Svaki put kada dozvolimo pretpostavljenima na poslu da se odnose prema nama sa nepostovanjem i kada se ne opiremo plaseci se da cemo ostati bez posla – koji nas vjerovatno ne potvrdjuje niti vrednuje – biramo da budemo zrtve. Ali najpodmuklija situacija u kojoj biramo da budemo zrtve jeste kada odbijamo da tragamo za sopstvenim snovima, iskoriccavamo potencijal i razvijamo talenat zato sto je “sistem protiv nas”, ili “nas ne vole”, ili “nemamo niciju podrsku”, ili “su nam roditelji siromasni” ili zato sto smo imale tezak zivot.
Vjerujem da je svrha ovih izazova, nedostataka i drugih losih iskustava – da nas uce ili iskusavaju za nase dobro. To vjerovanje pomaze mi da vidim sebe kao nekoga ko uci iz svih tih iskustava, bez obzira da li ucim dragocjenu lekciju ili potvrdjujem razumijevanje nekog principa. U svakom slucaju, sazrijevam, i zato sam spremna za nove lekcije koje ce me pribliziti ostvarenju najviseg zivotnog cilja.
Na primjer, dugo sam radila na strahu od smrti. Nedavno sam pocela da vjerujem da sam pobijedila strah. Vjerujem da je iskustvo sa pljackom, djelimicno, bila prilika da to sebi dokazem kako se vise ne bih borila s tim. Suocavanje sa tom brigom cini me slobodnijom, laksom, srecnijom i pomaze mi da drugacije vrednujem zivot i jos vise uzivam u njemu.
Ako ne tretiramo takve situacije kao mogucnosti za sazrijevanje, onda smo zrtve. Radi se o jednostavnom izboru izmedju moci i bespomocnosti, oslobodjenja i ropstva. Sta cete odluciti? “Izaberi danas kome ces sluziti...ali, sto se tice mene i moje kuce, mi cemo služiti Gospodu.” (Dzosua, 24:15, sto, metaforicki interpretirano, znaci: sada moras da odlucis kakvo razumijevanje sebe ce upravljati tvojim mislima i postupcima... ali cijelom mojom svijescu, nacinom razmisljanja i posmatranja stvari, upravljace svijest o mom najvecem potencijalu.)
Zivot je noc koju ispunjaju sati sjete na rukama andjela. Svako budjenje nov je zivot. Svaki dan je nova nada da nista nece poci krivo. No onda je odjednom sve krenulo nizbrdo. Covjek je poceo uzivati nocni zivot, buditi andjele i otada jutra nemaju smisla. Spavamo danju da bismo bili orni nocu. I tako se iz dana u dan unistava potreba za dlanovima andjela, za zvijezdama rasutim po nebeskom svodu. Nestaje i potreba za jutrima, za novim budjenjima- za novim zivotima. Ako se ikada pozelite zapitati zasto nam izumire svjetska populacija, zasto izumire covjek… sjetite se kada ste posljednji puta na vrijeme legli i zoru docekali budni. Preostala je nekolicina budjenja, koja doduse, nisu dovoljna ni za uobicajen tijek dana. Ljudi, pa mi postajemo samci na obalama beskraja, ponekad uronjeni u ocean ispran krvlju, a okruzeni kostima bliznjih. Zaronimo malo u svoje snove, iako su mozda popodnevni; dopustimo andjelima da nas uspavljuju, manje ugadjajmo egocentricnim potrebama koje namece drustvo i stvorit cemo si dnevne uzitke, a to onda nece biti spavanje....
